peperonity.net
Welcome, guest. You are not logged in.
Log in or join for free!
 
Stay logged in
Forgot login details?

Login
Stay logged in

For free!
Get started!

Text page


ljubavni.zivot.crnogorke.peperonity.net

Žene srednje vjekovnog Kotora

Lenka Blehova - Čelebić:
ŽENE SREDNJOVJEKOVNOG KOTORA


Značajna istoriografska studija Lenke Blehove - Čelebić koju je nedavno objavio podgorički "CID" pionirski je korak u oslikavanju položaja žene u životu srednjovjekovnog Kotora; ova knjiga, iz koje prenosimo najinteresantnije djelove, dobija na važnosti i aktuelnosti već i zbog toga što povijesti drevnog grada Kotora dodaje pogled "na društvene prilike sa tačke gledišta žena"

Prema Statutu otac je mogao da oženi sina prije punoljetstva i da unaprijed primi snahin miraz


BRAK I PORODICA: VJERIDBA

Starost vjerenica. Ko je odlučivao o vjeridbama: Vjerne djevojke su bile veoma mlade; za jednu saznajemo da je na dan zaruka imala 8 godina, bila je in pupilari etate. Roditelji su koristili svoje pravo i žurili sa vjeridbama maloljetnih kćerki i sinova da bi izbjegli skandale prouzrokovane nastojanjem punoljetne djece da izaberu partnera po sopstvenoj volji. Čim je, naime, djevojka stasala u punoljetstvo, imala je pravo da se, bar u pogledu sklapanja braka, odupre volji roditelja. Prema Statutu, roditelji su imali ne samo pravo zaručiti nepunoljetnu djecu, nego i, u slučaju sinova, uzimati pod svoj patronat miraz njihovih nevjesta. Kada bi sin potražio miraz, otac je bio dužan da mu ga izruči, ali pretpostavljamo da do toga nije dolazilo dok sin nije stasao u godine kada je postao poslovno sposoban, iako u Statutu piše da sin može tražiti miraz quandocumque. Slično dozvoljava i Dubrovački statut i Statut Budve koji određuje da otac ima pravo da oženi sinove prije punoljetstva i da primi miraz snahe i raspolaže njim. Iako se govori o sinovima, tim više se roditeljsko pravo zarudžbina odnosilo i na žensku djecu. O nekom slobodnom izboru tu ne može biti govora.
Djevojke se nijesu pitale u pogledu izbora bračnog partnera, premda prema katoličkoj doktrini brak su sklapali supružnici na osnovu slobodne odluke. U jednom procesu o kojem će biti govora dalje ističe se da je prinuda u sklapanju braka za vrijeme mletačke vladavine bila neprihvatljiva:
che in legi de la nostra signoria de Venexia non se fa sforza ne pote esser vero matrimonio.
Ali praksa se kosila sa crkvenom teorijom. Dubrovački izvori spominju slučaj djevojke koja se pred crkvenim sudom žalila što ju je majka zaručila za nepoznatog čovjeka iz Kotora bez njenog pristanka. U ovom slučaju je postojala šansa da djevojka ostvari svoje pravo, ali to je bio izuzetak. Čak ni tvrdnja djevojke da je bila zaručena na silu nije bila razlog za raskid vjeridbe, ako nije bila pouzdano dokazana, kako ćemo vidjeti dalje.

POSREDNICI:
U Kotoru se nijesu sačuvale matrike iz razdoblja koje je predmet naše pažnje u ovom radu, te moramo da idemo in medias res i da pratimo sudbinu ženske djece tek od trenutka kada su postala predmet bračnih pregovora. Praktično od djetinjstva koje u srednjem vijeku nije trajalo dugo (do 12-te godine) djevojka je bila predmet bračnih kombinacija svojih roditelja. Čim je porodica stajala bolje i imala ekonomski bolje i uglednije porijeklo, tim veći je značaj pridavao prikladnom i zadovoljavajućem rješenju tog problema.
Braku je prethodila vjeridba, po pravilu ugovarana mnogo prije samog vjenčanja. Više godina prije vjenčanja je obavezno dolazilo do pregovora dviju porodica, i u određenom trenutku su budući supružnici postajali vjerenici. Vjeridba je imala karakter moralne obaveze, ali nije bila osnov za iznuđivanje braka. Jedino na šta su stranke u slučaju raskida vjeridbenog obećanja imale pravo bila je naknada eventualne štete? Kao pregovarači nastupali su očevi, a ako su ovi umrli, onda braća, ili braća ujedno sa majkom udovicom. Svaku treću vjeridbu ili brak ugovarali su upravo majka, braća, rodbina ili tutori, jer oca više nije bilo među živima. U daljem izlaganju ćemo skrenuti pažnju na slučajeve kada su pregovore vodili ovlašćeni sveštenici koji su uživali povjerenje porodice. Od 213 nevjesta iz plemstva i puka, obuhvaćenih u ovom radu, uz dokazivu asistenciju oca (to znači, kada je izričito navedeno da je mladoženja primio miraz od tasta) udavalo se samo 79 djevojaka, dakle, svaka treća; potpuno bez rodbine, dakle, udavanih od strane epitropa, bilo ih je osam. To je ubjedljiv demografski podatak o tome koliko je srednjovjekovno stanovništvo u zrelim godinama bilo desetkovano. Ta pojava je prisutna širom Evrope. Le Gof je u svom radu ispravno primijetio da većina tadašnje djece nije poznavala djeda. Razlog fenomena počiva u velikoj starosnoj razlici između supružnika koja je bila karakteristična kako za vremena tako posebno za mediteransku oblast, te u niskoj zdravstvenoj kulturi i opasnom životu.
Vrlo su rijetki slučajevi kada se žena vjerila ili udala bez posrednika; odnose se pretežno na udovice koje su na to imale i pravo, ili na djevojke bez rodbine. Mnogo se radilo o siromašnim djevojkama zatečenim u tuđoj sredini, čija je rodbina ostala u njihovom rodnom mjestu, ili o siroticama, u svakom slučaju o punoljetnim ženama.
Pasivna uloga djevojke u vjeridbenim i bračnim ugovorima se podrazumijevala.


Djevojka je tvrdila da je kao maloljetna batinama tjerana na zaruke i da zbog toga ne želi da se uda


Mogućnost posredovanja koristili su, međutim, i muškarci. Tako je na primjer plemić Petar, sin Markolina Drago, ovlastio sveštenika Dragona Drago, vjerovatno bliskog rođaka, da ugovori i sklopi vjeridbu i brak sa jednom od kćerki Lampra Menčetića, dubrovačkog vlastelina. Iz dokumenta proizilazi da je mladoženji stalo jedino do nevjestinog porijekla: izbor je ostavio tastu, pregovaranje rođaku.
Tok vjeridbe: Kako je izgledala vjeridba - znamo iz drugih srednjovjekovnih izvora. Prema Petru Lambardskom i drugim pariskim nastavnicima, postojale su dvije vrste zaruka, zvanih desponsatio ili sponsalia: uzajamna vjeridba per verba de prausenti, što je u stvari bilo sklapanje braka, i obećanje per verba de futuro, što je vjeridba u današnjem smislu riječi. Uručivao se vjerenički prsten koji je prema statutarnoj odredbi ostajao u trajnom vlasništvu mlade. Dragocjene podatke pruža nam Filip de Diversis, dubrovački učitelj - humanista, u svom djelu “Opis Dubrovnika” (1440). Prema njemu, vjernici su ostajali zaručeni od dvije do pet godina, zbog nezrelosti djevojke, jer se djevojke zaručuju u doba od deset do dvanaest godina, a vjenčaju tek kada napune 15 ili 16 godina. Zaručnici se rijetko viđaju, premda vjerenik dolazi u goste tastovoj kući. De Diversis takođe skreće pažnju na praksu, da vjerenik prima miraz još prije sklapanja braka i koristi ga u svojim poslovima. Ta je praksa bila uobičajena i u Kotoru, naročito kod imućnog sloja vlastele i građanstva. Na primjer, prilikom vjeridbe sa Slavušom, kćerkom Maha, sina Marina Tano iz Ulcinja, preuzeli su mladoženja i njegov otac, Urban i Marin Mekša, dio miraza (1000 perpera) u vidu vinograda u distriktu. Uslov je bio da u slučaju da ne dođe do konzumacije braka (si casu Slavussa vel predictus Urbanus... non perven--irent ad consumationem matrimonii), vinograd moda da bude vraćen. Konzumacijom braka se pri tome podrazumijevao zajednički život i uspostavljanje normalnog polnog odnosa bračnog para. Takav brak se prema kanoničkom pravu zove matrimonium ratum et consummatum, dok se brak u kojem nije došlo do uspostavljanja polnog odnosa zove matrimonium ratum tantum. Kanoničko pravo pridaje konzumaciji braka veliki značaj. Naime, nepostojanje konzumacije može da bude razlog da se brak poništi, jer ne ispunjava svoju svrhu: rađanje djece.
Mnogo o tome kako su tekle vjeridbe u Kotoru saznajemo iz procesa koji je neuspješno pokrenula Katarina Primova, kćerka mornara Ivana Primovog (de Primo), za raskid vjeridbe. Katarina se obratila crkvenom sudu, jer su pitanja braka bila u nadležnosti crkve. Zapis o procesu u knjizi biskupske kurije nam pruža dragocjene podatke. Djevojka je iznosila da je kao maloljetna bila batinama prisiljena da pristane na zaruke i da ne želi da se uda za vjerenika. Uz to, tvrdila je da je sa mladoženjom u rodbinskim vezama, i da prema tome i ne može da se uda za njega. Njen iskaz je potvrdila samo njena baka, i još indirektno sveštenik koji je kazao da je na njegovo pitanje da li se vjerila dobrovoljno - ćutala. Sveštenik je, međutim, smatrao da djevojka ćuti iz razloga stida i djevojačke čednosti. U svadbenom i vjeridbenom ceremonijalu, kako svjedoči Filip de Diversis, uloga djevojke nije bila glasna. Običaj je zapovijedao da djevojka daje saglasnost sa vjeridbom tihim glasom ili klimanjem glave. Ostali svjedoci, a naročito Katarinini roditelji i njen vjerenik, oštro su poricali mogućnost da je djevojčin pristanak bio iznuđen. Uz to, na dan vjeridbe per verba de futuro bila je sačinjena isprava o mirazu. Crkvene vlasti su potvrdile verdikt: raskid vjeridbe nijesu odobrile.
U ovom procesu je bilo takođe interesantno to što se Katarina pozivala na prirodno pravo da, kada stasa u punoljetne godine, promijeni mišljenje i uzme svoj život u svoje ruke (per haver la mia libertad in mane mie, fazo reclamatio). Smatrala je, takođe, da fizičko nasilje nije prihvatljivo kao sredstvo uticanja u privatnim stvarima. Statut je, međutim, dozvoljavao roditeljima da nekažnjeno tuku i kažnjavaju svoju djecu. Isto tako su i najstarija braća smjela fizički kažnjavati braću i sestre, najstarija sestra braću i sestre, stric i tetka nećake, djed i baba unuke, uopšte stariji mlađe, ako su smatrali da je to za njihovo dobro. Ovaj princip ne predstavlja ništa novo, potiče još iz rimskog zakonodavstva.
U dokumentu se dobro vidi kako su tekli pregovori između Katarininih ro-ditelja i mladoženje. Mlada je imala 12 godina, prema tvrdnji roditelja, a prema njenoj manje. Ona - i sasvim sigurno njen advokat, crkveno lice - bili su obaviješteni koji dokazi mogu uticati na odluku suda: nepunoljetstvo u trenu sklapanja ugovora i srodstvo sa budućim supružnikom.


Ako mladoženja odustane od braka - da vrati miraz ako pak odustane nevjesta - novac gubi njen otac


Doduše, vjerenik je replicirao da su je u pogledu godina pogrešno savjetovali, jer prema Statutu roditelji su imali pravo vjeriti i nepunoljetnu djecu bez obzira na njihovu volju. Tu je bio u ...


This page:




Help/FAQ | Terms | Imprint
Home People Pictures Videos Sites Blogs Chat
Top
.